Piše: Dora Franki, Prva riječka hrvatska gimnazija (Rijeka)
Prvo polugodište ove akademske godine 2025./2026. Prva riječka hrvatska gimnazija zaključila je jednodnevnom zamjenom uloga u školi. Svi profesori i profesorice dobili/e su dan pauze, a umjesto njih nastavu su držali nadobudni učenici i učenice.
Iako je u početku bilo nešto teže pronaći učenike/ce koji bi bili voljni držati nastavu matematike, fizike i ostalih STEM predmeta, uz inicijativu određenih učenika zamjena se održala. Ova autorica je odabrala provesti dan na nastavi hrvatskoga jezika, što je bila odlična priprema za maturu. Ovo je tradicija čija sam sudionica već drugu godinu zaredom i naučila sam tri stvari:
- Učenici/e ne žele biti u školi (to smo već znali, ali iz profesorske perspektive je puno lakše uočiti kolektivnu nezainteresiranost za književno-teorijske pojmove)
- Pripreme za nastavu je teže napraviti nego što se čini
- Sve se vidi
Pod ovim zadnjim mislim na to kako smo sve mi učenice i učenici uvjerene da nam profesori/ce ne vide šalabahter/mobitel/sendvič pod stolom ili gdje god da smo ih uspjeli sakriti. Budimo realni, tko se za vrijeme ispita zadovoljno smiješi dok si gleda u krilo? Ili žvače zrak pet minuta nakon što mu je profesorica rekla da spremi burek? Dok ima onih kojima je životna misija uvesti red u svaku učionicu, većinu jednostavno nije dovoljno briga da nas stalno opominje. Ostatak se samo nada da će nam ti šalabahteri pomoći te da neće morati pripremati testove za ispravak. To se gotovo nikada ne dogodi, ali u nadi je spas.
Nekih stvari o našim profesori(ca)ma nismo ni svjesne dok ih same ne doživimo. Iako ih ne želimo gledati svaki dan, idu nam na jetra i očekuju previše, moramo zapamtiti da su i oni ljudi s problemima i osjećajima. Hoću reći, i ja bih već postala nervozna da stojim već sedmi sat zaredom pred razredom koji me ne sluša i moram ponoviti istu stvar po četvrti put da me shvati pet učenika, a rečeno zapišu dva. Još su oni dobri. 🙂
