Piše: Katarina Hlača, Prva sušačka hrvatska gimnazija (Rijeka)

U posljednjih nekoliko godina na internetu primjećujemo porast aplikacija i on-line prostora namijenjenih diskusiji i recenziranju filmova i serija. Letterboxd, aplikacija za recenziju filmova, je od pandemijske 2020. godine do sad zabilježila porast korisnika od više od tisuću posto. Na bivšem Twitteru postoji cijela zajednica ljudi koji komentiraju filmove i najnovije vijesti iz svijeta Hollywooda tzv. filmtwt.

Bilo bi suludo reći da svijet, internet, vapi za mjestima za diskusiju o filmovima i serijama jer takvi prostori na internetu već postoje, no možemo li isto reći za situaciju uživo? 

Bez imalo muke možemo napisati recenziju za neki film na internetu, ali povezivanje s filmofilima u stvarnom svijetu može biti malo teže. Osobito ako nisi povezan s takvim osobama privatno ili ne studiraš recimo na filmskoj akademiji.

Kao netko tko voli pričati i gledati filmove (pa i pričati o pogledanim filmovima) i kada sam saznala da se u Gradskoj knjižnici Rijeka održava filmski klub na engleskom simpatičnog imena Docs&Talks nisam se dvoumila već sam se odmah prijavila za sudjelovanje u ovom projektu. Moram priznati da sam po prirodi dosta zatvorena osoba te, osim pričanja o filmovima i poboljšanja mojeg engleskog jezika, sudjelovanjem u klubu željela sam postati otvorenija u razgovoru s ljudima.

Kao što sam naziv kluba govori, najčešće teme naših razgovora su dokumentarci. Vjerujem da mnogo ljudi dokumentarce povezuju sa školom ili misli da dokumentarci mogu biti samo o svemiru i životinjama. Vjerujte mi, ja sam isto tako razmišljala, no dokumentarci koje sam imala priliku gledati u sklopu kluba bave se vrlo zanimljivim i aktualnim temama. U školi ili na televiziji nikad ne bih pogledala dokumentarac o YouTube-u, o društvenoj igri Dungeons & Dragons ili čak o trgovini ljudima. Dokumentarci se gledaju preko baze eLibraryUSA i servisa Kanopy koji je inače poznat po stvaranju zanimljivih i kvalitetnih dokumentaraca. Uglavnom, koliko god možda čudne bile teme doku-filmova koje gledamo, nikad nisam došla na sastanak, a da nisam jedva čekala razgovor o gledanom filmu.

Susreti Kluba obično se održavaju pri kraju mjeseca, a na sastancima, uz piće i grickalice, diskutiramo o pogledanim dokumentarcima. Naše diskusije nisu striktno definirane, odnosno, nije da se strogo držimo određenih smjernica za diskusiju. Normalna je pojava da kroz konverzaciju skačemo s teme na temu te da ne pričamo samo o pogledanom filmu.

Iza cijelog projekta stoji Sanja Žalac Čičak, knjižničarka iz Gradske knjižnice Rijeka, koja je na tu ideju došla iz posve  neobičnog razloga.

–Na ideju za osnivanje kluba Docs&Talks došla sam jer sam u jednom trenutku shvatila kako uopće ne koristim engleski jezik u svakodnevnom govoru, a kad se dogodi da moram, često zapinjem na nekim svakodnevnim riječima. Ideja je bila da se u klubu okupe ljudi koji možda nemaju dovoljno samopouzdanja govoriti na engleskom jeziku pred drugima, koji “zapinju” kao i ja i kojima je dovoljan samo mali poticaj da se ohrabre ili steknu više samopouzdanja u korištenju engleskog u govoru. Budući da u Gradskoj knjižnici Rijeka već djeluje dosta čitateljskih klubova za sve uzraste i različite žanrove književnosti, željela sam nešto drugačije, pa stoga filmski klub, otkrila nam je Sanja Žalac Čičak.

Njezina je želja da mladi ljudi shvate da knjižnica nije samo mjesto za posuđivanje knjiga, nego mjesto gdje je moguće upoznati nove ljude i sprijateljiti se, te da je tu dopušteno pogriješiti ili izreći na glas mišljenje koje se možda ne poklapa s drugima.

No, vratimo se na početak, kako pričati o sedmoj umjetnosti? To je ujedno i pitanje kojim započinjem ovaj tekst. Smatram da nije toliko važno kako pričamo o filmu već s kim pričamo. Nikad nisam sudjelovala ni u kakvom filmskom ili čitateljskom klubu, međutim učlanjenje u Docs&Talks mi je pomoglo da širim svoje vidike, ali i da pričam s vrlo različitim i zanimljivim ljudima.  Iako se uvijek misli da sudjelovanje u kulturi znači odlazak u kino ili u kazalište, kroz sudjelovanje u filmskom klubu shvatila sam da kultura nije nešto što se samo gleda ili ima definiran oblik. Kultura može biti i gledanje dokumentarca, ali i raspravljanje o njima. Kultura je pričanje na engleskom jeziku i suzbijanje svoje sramežljivosti. Stoga ako imate i vi slično mišljenje, možete biti dio ove naše priče i priključiti nam se.