Piše: Andrea Jurinović, Prirodoslovna i grafička škola (Rijeka)
U sklopu programa obilježavanja 80. godišnjice oslobođenja Rijeke i našeg obrazovnog programa Škola u kinu, 5.5 smo bili na projekciji filma Fiume o morte! za srednjoškolce u sklopu besplatnog programa Škola u kinu. Sudjelovali smo na gostovanju redatelja Igora Bezinovića i popratnom razgovoru o filmu s učenicima.
Osvrt na film “Fiume o morte!”
“Fiume o morte!” je jedan od onih filmova koji kroz formu dokumentarca s igranim elementima uspijeva biti podjednako informativan, zabavan i kritički nastrojen. Remek djelo redatelja Igora Bezinovića, u veljači 2025. godine dobilo je službenu svjetsku i hrvatsku premijeru. Radi se o filmu koji se radio preko 10 godina i posjećenost u 3 mjeseca od preko 13 000 ljudi govori koliko je kvalitetan.
Riječ je o dinamično složenom prikazu D’Annunzijeve okupacije Rijeke, ispričanom iz perspektive grada i njegovih ljudi. Ono što ovaj film čini posebnim nije samo njegova povijesna tema, već način na koji kombinira arhivske materijale s glumačkim rekonstrukcijama — često humorističnim, karikiranim, ali nikada banalnim i slučajnim. Vizualno, film se igra kontrastima. S jedne strane imamo crno-bijele fotografije i originalne snimke iz 1920-ih, a s druge strane živopisne, gotovo kazališne rekreacije i rekonstrukcije s lokalnim stanovnicima u glavnim ulogama. Kinematografija prati tu suprotnost — arhivski materijali su statični, teški, dok su igrane scene pokretne, često snimane iz ruke, što dodatno pojačava dojam kaotične energije i apsurda koji je pratio D’Annunzijevu avanturu. Neke od scena su ironične i izmišljene poput one s vojnicima na mobitelima, što pridodaje zabavno-igranom karakteru filma. Zvuk igra veliku ulogu. Naracija se mijenja kroz film i vodi nas glasovima stvarnih Fiumana, na lokalnom dijalektu, čime se stvara snažna povezanost s gradom. 7 različitih govornika, svaki govori dio priče o Rijeci.
Glazba se koristi efektno — nikad previše, ponekad prati naraciju, a ponekad se stiša, npr. kadrovi stanovnika Rijeke gdje odgovaraju na pitanja o D’Annunziju. Zvukovni dizajn također koristi arhivske zvukove, šumove mora, tržišta i ulica da bi dodatno uronio gledatelja u prostor Rijeke kao živog prostora, i nekad i danas. Redateljski pristup filmu je ironičan, ali s razumijevanjem. D’Annunzio i njegovi legionari prikazani su kao pretenciozni, izgubljeni muškarci vođeni fantazijama o slobodi koje su zapravo bile razarajuće. Film ih ne pokušava demonizirati, ali jasno ukazuje na ideju i štetnost njihova djelovanja, sve dok se u posljednjoj sceni ne otkrije ironični detalj – novi kip D’Annunziju u Trstu, kao da sve što se dogodilo nije ostavilo stvarne posljedice, barem ne u Italiji. Rijeka nema kip D’Annunzia, no ima Park oslobođenja i Spomenik oslobođenja riječana.
Film je mnogima donio novi pogled na povijest Rijeke, u ovom zabavnom hibridnom-dokumentarno-igranom filmu. Upravo ovaj film je podsjetnik da je Rijeka preživjela zahvaljujući ljudima koji su je činili živom i raznolikom — i da nikakva politička avantura ne može uništiti grad koji misli svojom glavom, grad koji teče.
