Piše: Andrea Jurinović, Prirodoslovna i grafička škola (Rijeka)

Film – umjetnost koja postoji već 130 godina, a s njim i kultura odlaska u kino pogledati ga. Od onda do danas snimilo se i objavilo preko milijun filmova, no jedno je ostalo isto, režiseri stvaraju filmove kako bi prenijeli neki doživljaj i emociju.

Neki dan sam vidjela filmski klasik Pulp Fiction, Tarantinovo remek djelo – na mobitelu, točnije TikToku, vertikalni video, kadar odrezan s obje strane, a ispod filma snimka igrice gdje se šarene loptice utrkuju. Neki dijelovi filma su možda nekome dosadni pa ima opciju gledanja u 2x brzini. Nekima ovo sigurno zvuči poznato, a vjerujem da je nekima banalno. Tarantino je zasigurno jako razočaran s trenutnim načinom na koji mladi konzumiraju medije. Sve nam je dostupno na dlanu, u bilo kojem trenutku – I koja je onda uopće poanta odlaska u kino?

Gledanje filma na velikom platnu – Kulturni ritual ili financijski luksuz?

Zamislite situaciju; Petak navečer, još jedan klasični kišoviti dan u gradu Rijeci, gdje pobjeći od kiše? Pa u kino! Bez obzira ako ste s dečkom ili curom, frendovima ili obitelji, pogledati novi film na velikom platnu nikad nije loša odluka. Pa zaboga – redatelji stvaraju filmove da bi se gledali u kinu i iskusili u potpunosti! 

„Idealno mjesto za gledanje bilo kojeg filma je kino. Zajedničko iskustvo, veliko platno, mrak — tako je ova umjetnost i zamišljena da se doživljava.” – Martin Scorsese, američki filmski redatelj

Ulovite prvu jedinicu do Pećina, odlučite se za film, uzmete si kartu, kokice i sok – „15 eura! Plaćate gotovinom ili karticom?“ A, ako plaćate i za svoju pratnju to je već 30?! Mislim da Martin nije uzeo u obzir srednjoškolski džeparac i cijenu posoljenog pečenog kukuruza odnosno kokica. Pogledati film ne bi trebao biti luksuz i razlog zašto ćemo ostatak mjeseca piti vodu iz špine i ne uzimati si marendu u školi. No, zašto je to ipak tako?

Visoke cijene su neizbježne s obzirom da kina moraju plaćati licence za prikazivanje. Većina zarade od karata odlazi distribucijskim i produkcijskim kućama. Ostatak ide na plaćanje opreme, djelatnika i svega potrebnog. Kina zarađuju i na prodaji kokica, grickalica, sokova i slatkiša koje nabavljaju po najmanjoj mogućoj cijeni, a prodaju po nekad i peterostruko većoj nego što je nabavna cijena. No tih 15 eura za film još uvijek se čini puno s obzirom na velik broj prikazivanja, velik broj dvorana, a minimalan broj djelatnika. Plaćamo filmski doživljaj, više nego sam film i kvalitetu hrane, to je činjenica – Sada ostaje na pojedincu da odluči koliko će često odlaziti u kino i odgovorno raspolagati svojim džeparcem!

Mladi ipak odlaze u kina – Povod? Jahač kokoši!

Djeci i mladim tinejdžerima glavna je atrakcija od izlaska Minecraft filma u travnju raditi nerede u kino dvoranama. Bacanje kokica, nachosa, prolijevanje pića, pljeskanje i vikanje – sve je započelo zbog TikTok trenda. Bez ikakve dublje svrhe, mladi uništavaju gledateljima doživljaj, a djelatnicima stvaraju probleme tolike da trebaju pozivati policiju da intervenira. 

Alternative luksuzu odlasku u kino – Je li potrebno žrtvovati doživljaj?

Ako ne mislimo potrošiti cijeli džeparac na odlazak u kino, moramo neke stvari žrtvovati. Za doživljaj i iskustvo kino dvorane može se otići u Art Kino Rijeka, Centar Gervais u Opatiji ili Kino sloboda u Lovranu, ulaznice su puno jeftinije, još uvijek je kino dvorana, kvalitetan zvuk i projektor, samo nema grickalica i pića. Jedini, a ujedno i najveći problem nezavisnih kina je broj projekcija. Obično budu 1-2 projekcije u danu, nekad samo vikendom – samim time imaju ograničen izbor filmova i njihova vremena prikazivanja.

Još jedna alternativa su streaming servisi ili VOD (hrv. video na zahtjev). Od prikazivanja u kinu do dolaska na streaming treba pričekati barem 6 mjeseci. No to omogućuje gledateljima da biraju sadržaj kad im odgovara, što je mladima danas puno privlačnije. I postoji opcija pauziranja, ne mora se pogledati cijeli film odjednom. Naravno nije nimalo nalik kino dvorani, gubi se doživljaj kina. Možda čak najveći problem streaming servisa je njihova količina, a svaki se zasebno plaća i pruža drugačije sadržaje. Velika se većina ljudi naviknula na taj način rada i gledanja filmova i serija te imaju pretplatu na barem jedan servis.

Može li se televizija smatrati alternativnom? Možda, vjerojatno ne. Hrvatski programi za koje svi plaćamo mjesečno 10 eura ne nude ništa novo i zanimljivo mladima, pogotovo ako žele pogledati neki dobar film. Filmovi budu na programu 4 godine nakon izlaska, mlade nade i male produkcije su zanemarene, tu i tamo se može naći neka dobra serija, ali se ne promovira, već je fokus na turskim sapunicama za penziće. Reklame su nezanemarive kad pričamo o televiziji, bez njih ne bi bilo televizije, no omjer reklama i sadržaja gledateljima znatno smeta.

Piratizaciji se mnogi okreću, nakon što su suočeni sa svim navedenim problemima. Stranica ima bezbroj, one s prijevodima, one s animiranim crtićima… Najveći problem je to što su besplatne streaming stranice ilegalne, pune pop-up reklama i virusa. Ako imate u planu gledati film preko piratske stranice, uvijek budite oprezni.

Halo halo? Gdje su hrvatski filmovi?

Velika većina medijskog sadržaja koji konzumiramo, pogotovo na internetu i u kinima, dolazi iz engleskog govornog područja – najčešće iz Amerike i Engleske. Na televiziji se prikazuju strani filmovi i serije, većinom sinkronizirani ili prevedeni, dok domaći sadržaj rijetko dobiva prilike. Hrvatski film nije dovoljno zastupljen u kinima, iako ga ima + kvalitetan je – teško ga pronalazimo. Hrvatski film specifičan je po svojim tematikama, no naravno nije za svačiji ukus. Mladi ni ne znaju da su hrvatski filmovi nedavno izašli, jer se slabo promoviraju, a često se prikazuju samo u nezavisnim kinima na kratko vrijeme. 

TikTok kao spas svim filmskim mukama

Velike produkcijske kuće, a i male nezavisne produkcije počele su promovirati svoje filmove i preko TikToka iz razloga da se više mladih privuče u kina. Pomoću trendova i snimanja svojih odlazaka u kino mlađa publika možda počne cijeniti tu umjetnost pokretne slike i zvuka. Možda i neće s obzirom da se svake godine znatno smanjuje vrijeme zadržavanja pažnje baš zbog društvenih mreža. Puno je lakše pogledati 300 kratkih dinamičnih video uradaka u trajanju 15-30 sekundi koji prenose 300 novih informacija ili 1 film koji traje 2 sata i prenosi 1 poruku. Baš zato Blockbusteri i filmovi o superherojima s puno akcije i malo razmišljanja najviše zarađuju u kinima. No, postoji i skupina zaljubljenika u filmove koji pod heštegom #filmtok zajedno dijele svoju ljubav prema filmovima. Ali trendovi su nepredvidivi, ne možemo znati ako će film kao dugometražna vrsta biti sve manje zastupljena ili možda baš suprotno. 

U svijetu u kojemu je sve brzo, kratko i dostupno na dohvat ruke, film kao umjetnost balansira na tankoj granici između preživljavanja i nestajanja. Mladi su sve udaljeniji od kina, ne zbog manjka interesa, već zbog promjene načina konzumacije medija – gledanje na mobitelu, preskakanje dijelova, usporedno praćenje više sadržaja… Ipak, unatoč svemu, ljudi još uvijek gledaju filmove, a oni se i dalje snimaju. Pitanje nije hoće li film preživjeti, već hoće li publika ponovno naučiti gledati – usporiti, osjetiti, doživjeti. Budućnost filmske industrije je nepredvidiva kao što su i filmovi koje gledamo.