Piše: Dora Franki, Prva riječka hrvatska gimnazija (Rijeka)
Svaki turist čim kroči na naše prostore se zapita jednu stvar: zašto ljudi ovdje nikad ništa ne rade? Koliko god da to nije istina, naša kultura ispijanja kave nerijetko ostavlja takav dojam. Ako još uvijek postoji netko tko ne zna što to znači, u sljedeće dvije minute ćete doživjeti pravo prosvjetljenje.
Iako smo Balkanci, kava se pije na dva načina: kod kuće, iz stare džezve i na turski ili, alternativno, iz minijaturne šalice u lokalnom kafiću. Za nas lijenčine opcija broj dva uglavnom je pobjednička. No što se desi kada nam ekonomska kriza i inflacija pokucaju na vrata? Ako ništa, poznati smo po našoj tvrdoglavosti pa svejedno sjedamo u kafić. Tek kasnije kada otvorimo netbanking odlučimo da je vrijeme za negodovanje ili traženje još jednog posla. Do tada, ugodno nam je sjediti u kafiću po sat, dva ili pet i to sve uz dobrog prijatelja/kolegu/susjeda/kako vam drago i prijatnu kavicu. Par kuna- nije problem. Par kuna više- ajde. Dva ili više eura za 60 ml kofeina i mlijeka- dajem, ali s teškom mukom. Sada tek možemo razumjeti zašto bi nam roditelje oblio hladan znoj kad god bi vadili kreditnu karticu. Nije život za one sa slabim želucem. Još je gore za nas ljubitelje slatkog. Želite neki kolačić ili sladoled uz svoju kavicu? Vozimo se jednosmjernom cestom u bankrot. Nije loš ni pogled na more ili lokacija u centru grada dok pijete kavu, je li? Još koji euro i za to, jer zašto ne? Dok se još niste ni snašli, konobar vam daje uz smiješak račun s velikim natpisom: Ukupno … 16,20 eur. Gotovina ili kartica? Odgovor koji uvijek pada na pamet jest: „Trebala sam bježati dok nisi gledao“, ali to je iz čistog bontona bolje zadržati za sebe.
Mnogi ljudi su krenuli davati sami sebi male sankcije kako bi mogli nastaviti plaćati račune. Nekada davno, negdje daleko postojao je zakon koji je tvrdio da žena ima pravo rastaviti se od svog muža ako joj on ne omogućava dovoljnu količinu kave dnevno. Osobno se divim kako su ljudi tako rano shvatili da bi svakodnevno ispijanje kave trebalo biti temeljno ljudsko pravo. Također sam osobno razočarana što je današnji svijet pretvorio tu osnovnu potrebu svakog razumnog čovjeka u luksuz, dostupan samo onim višim slojevima društva.
Uživajmo dok možemo, prijatelji moji, tko zna što nas još čeka.
